Umjetnost - teška rabota

Na kraju srednje škole, kada se budući studenti nađu na prekretnici pri odabiru životnog poziva, mnogi talentovani mladi ljudi bivaju demotivisani zbog uvriježenog mišljenja da se u Crnoj Gori od umjetnosti ,,leba neće najesti“.

Šta Crna Gora nudi mladima koji odluče da se obrazuju u domenu kulture? U kojem pravcu usmjeriti one koje žele da postanu reditelji, producenti, umjetnici? Kakve mogućnosti pružaju državni i privatni univerziteti i koliko znanja mogu usvojiti studenti? Redakcija PRIME istraživala je postoji li šansa za omladinu, koja ne vidi sebe u pravu, ekonomiji, politici, prirodnim naukama? Da li su pomenute opcije sigurnije, to je relativno, ali da su popularnije u odnosu na kulturu, to svakako.

Na ove i mnoge druge dileme, redakcija PRIME odgovore je potražila od pojedinaca koji žive umjetnost u različitim poglavljima, na različitim položajima, iz drugačije perspektive. Od bavljenja kulturom na ovim prostorima, preko obrazovnog kadra naše države, pa sve do onih koji su u procesu studiranja, svi oni zajednički (nesvjesno) grade jedan sistem.

Za Mirjanu Medojević, pozorišnu rediteljku, dramsku spisateljicu i performerku, govor o izboru sigurne profesije u post kapitalisitčkim sistemima, prilično je besmislen.

,,Još besmislenijim mi se čini razmišljati o umjetnosti kao o još jednoj privrednoj grani koja konzumentima pokušava da zadovolji još jednu u nizu potreba koje su sve obimnije, nepreglednije i brojnije... Za mene je bavljenje umjetnošću više nagonska potreba nego pitanje izbora. Bez ikakve želje da se svrstam u red mučenika/ca koje se žrtvuju u imenu umjetnosti i višeg kulturnog dobra, vjerujem da kad govorimo o umjetnosti ne govorimo o profesiji već o pozivu. Krenete tim putem, i usput shvatite kako da (pre)živite ili ne.” – kaže sagovornica PRIME redakcije.

Kada su u pitanju studije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, njih najviše pamti po upoznavanju sa tadašanjim, a danas jednim od najboljih prijatelja koje ima – Ljubomirom Đurkovićem. Magistarske studije nastavila je u Ljubljani na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo (AGRFT). Kao razloge za takav korak navodi važnost promjene studijskog i životnog okruženja.

,,Magistarski studij sam upisala kod jednog od najvrsnijih pozorišnih pedagoga u Evropi, i vjerovatno jednog od najboljih pozorišnih reditelja koje Evropa ima u ovom trenutku - Tome  Jenežiča. Moj plan je bio da odem na godinu dana, ali se taj plan izjalovio. U Ljubljani imam bazu već šestu godinu. Uvijek  je zdravo promijeniti sredinu, naročito ako je mala. Još zdravije je po mogućnosti i prilici što češće mijenjati studijsko, radno i životno okruženje, naročito ako ste umjetnik/ca... Čini mi se da je to  potrebnije od bilo kakvog statusnog priznanja ili uhljebljenja na redovnoj plati. Naravno, takav život nosi mnogo praktičnih izazova sa sobom, ali su potencialne dobrobiti koji donosi neprocjenjive, barem u jednoj fazi stvaranja.” – govori Medojević.

U daljem razgovoru opisuje stanje u našim obrazovnim institucijama i težinu situacije u kojoj se talentovani ljudi nalaze. 

Medojević smatra da mlade, koji žele da studiraju u obrazovnim institucijama kulture u našoj zemlji, guši niz disfunkcionalnih elemenata koji, navodi, možda imaju i veze sa našim mentalitetom.

,,Nemobilnost, nepomičnost, tromost, nedostatak osnovnih finansijskih sredstava, demotivisanost, osjećanje da je svaki pokušaj unaprijed osuđen na propast, osjećaj da smo zaostali i da oni tamo to rade bolje, elitizam, vođenje krilaticom „bolje vrabac u ruci nego golub na grani“, okolina koja obeshrabruje takve pokušaje, ušuškanost u porodičnu, prijateljsku i profesionalnu zonu komfora, strah od pada... To su samo neki od razloga zbog kojih se ne izalazi iz zone komfora.”- smatra sagovornica.

I Vuk Vuković, producent i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, dijeli slično mišljenje sa Medojević. Opšta društvena i politička nestabilnost, neadekvatne konkursne procedure, nepoznato tržište, samo su neki od mnogobrojnih činioca za koje smatra da utiču na odluku. Vuković ukazuje da crnogorske obrazovne institucije zapravo nikada nijesu napravile ozbiljnu analizu, istraživanje ili identifikaciju svoje ciljne grupe, kako bi naučili sa kim treba da komuniciraju i na koji način.

,,Takve podatke ne nude ni istraživanja o tržištu rada, pa lako možemo da zaključimo da većinu odluka donosimo spekulativno, po navici ili na osnovu subjektivne procjene toga – šta mladim ljudima, koji danas upisuju studije na institucijama visokog obrazovanja zaista treba; koja su to znanja, vještine i sposobnosti koje ih mogu načiniti konkurentnim kadrom u 2021. godini; na koji način treba sa njima da komuniciramo da bismo se razumjeli i ponudili im lični i profesionalni razvoj.” – objašnjava Vuković.

Upoređujući napredak mladih unutar crnogorske kulturne scene danas, u odnosu na period njenog studiranja, rediteljka Medojević konstatuje da mladi u Crnog Gori i te kako napreduju, posebno oni podobni. Ne vidi nikakvu značajnu promjenu u tom pogledu i smatra da se tu ništa značajno nije izmijenilo već decenijama unazad.

S druge strane, rad kulturnih institucija u našoj zemlji Medojević komentariše negativno.

,,Ne postoji vjera u institucije, i ta ne postoji s razlogom. Povjerenje je toliko puta izigrano nekompetentnošću ljudi koji su radili u tim institucijama... Izigrano je i nepostojanjem osnovnog ljudskog i profesionalnog odnosa... Biće neophodan dugotrajan proces da bi se povjerenje opet izgradilo. Institucijama je urgentno potrebno provjetravanje, koje će biti često i neselektivno.” – izričita je sagovornica PRIME redakcije.

Analizirajući trenutnu situaciju u našem sistemu i zakržljalom odnosu građana prema kulturnim ostvarenjima i dešavanjima, mlađim generacijama koje se kolebaju da se obrazuju u pravcu umjetnosti, filma i pozorišta, Mirjana ukazuje na borbu koja ih čeka, kao i pritiske kojima će biti izloženi, a koji će najčešće dolaziti iz pravca institucija u kojima uključuje i porodicu:

,,To nešto čemu kažemo pravi ili pogrešan put, svi nepogrešivo znamo da nanjušimo kada se zagledamo u sebe, i kad tom osjećanju slijedimo. Zvuči jednostavno, ali u praksi to zapravo znači neprekidnu borbu sa različitim pritiscima, očekivanjima i strahovima, onima oko vas i onima u vama. Kad pominjem borbu, ne mislim na bojno polje, koje pripada istoriji, već na perfidnije oblike obračuna i tihih kazni od strane institucija (među kojima je i porodica), koje dolete gotovo svakoga ko se odluči da svoj život živi radikalno drugačije od onoga što je za njega bilo pripremljeno. Naravno da će uglavnom svi roditelji reći da se ne miješaju u izbore svoje djece, ali će u praksi činiti nešto drugo, a da toga nijesu ni svjesni. Postoje izbori koji su potencijalno potpuno neprihvatljivi za roditelje i dijete to dobro zna, te se najčešće ne uputi tamo gdje osjeća da treba, nego tamo gdje osjeća da neće izdati slavu predaka do sedmog koljena. Kada govorimo o izboru seksualnog opredjeljenja je to pitanje časti i očekivanja još delikatnije, ali to je već neka druga tema.” – zaključuje Medojević.

David Kastratović i Kaća Žarić studenti su Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju. Iako upoznati sa činjenicom da je odnos države prema kulturi na nezadovoljavajućem nivou, ipak su odlučili da visoko obrazovanje iz njihove branše usvajaju na domaćem terenu. O ulozi i podršci porodice u trenutku donošenja odluke, govori studentkinja Žarić.

,,Sama odluka da planirate i da želite da se bavite umjetnošću je kontroverzna tema za većinu porodica. Na sreću, to nije bio slučaj sa mojom porodicom. Oni su mi dali apsolutnu autonomnost, jer nisu željeli da njihovi strahovi utiču na moju odluku, ali su me zato prijatelji, poznanici, pa čak i neki profesori, obeshrabrivali pri samoj pomisli da se bavim umjetnošću. Ja sam opet imala sreću da mi razredni bude Miro Minić koji se uvijek trudio da gledamo pozorišne predstave i da pratimo filmove,” – kaže Žarić.

Kastratović, koji je završio prvu godinu na smjeru film i mediji, smatra da ne treba biti obeshrabren zbog posla koji vas neće čekati po završetku fakulteta, već se treba rano usmjeriti i početi volonterski raditi, stvarati veze i na kraju zarađivati od zanata za stvaranje umjetnosti.

,,Istina je da veći broj ljudi koji se ne bave umetnošću, ali i mladi studenti koji tek kreću, ne veruju u mogućnost zarade i profesionalnog napretka u ovom poslu. Naravno, kao i svaki drugi fakultet, moguće je steći teorijsko znanje i ostati na tome ili se aktivirati u nekoj od privrednih grana filmske industrije, odnosno kinematografije.”- ukazuje David.

Na ovo skreće pažnju i profesor Vuković.

,,Jezik umjetnosti je univerzalan i pitanje je više – koliko smo radili na sebi tokom studiranja; koliko smo znanja, vještina i sposobnosti uzeli ili „oteli“ od drugih... To je možda jedino uzimanje koje se „otimanjem“ uvećava. Samo sistemsko obrazovanje, u kojem ćemo ovladati i propodevtikom umjetnosti, ali i kontekstom, može da nam obezbijedi normalno plaćene radne angažmane, bez obzira na to gdje smo. A samim tim ćemo mi sami promijeniti i društvo i kontekst.” – odgovara on PRIME redakciji.

Za crnogorski obrazovni sistem u domenu kulture i umjetnosti, Kastratović misli da je osnovno-teorijsko i praktično znanje, koje se stekne na fakultetu, dovoljno za početak neke veće priče u zemljama regiona ili dalje.

,,Uslovi i kadrovi koji su nam, kao studentima, dostupni su na poprilično nižem nivou od susednih država Evrope, ali zahvaljujući pojedinim profesorima/profesoricama koji nam pružaju primer i ohrabruju, mislim da se može dosta postići.” – govori Kastratović.

S druge strane, profesor Vuković ukazuje da je crnogorski obrazovni sistem i dalje u tranziciji, kao i polje kulture. Objašnjava kako i dalje razmišljamo i komuniciramo „analogno“, dok je sistem odavno prešao na „digitalnu“ logiku.

,,Tu je odgovor koji se tiče kadrova – iako dobijaju kvalitetno obrazovanje za djelovanje u polju kulture, umjetnosti i medija, mi kadrove obučavamo za sadašnjost, a ta „sadašnjost“ je vrlo upitna u trenutku kada im dajemo diplome. Tome doprinosi i nepostojanje bilo kakvog rangiranja fakulteta i univerziteta, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu, pa mi i dalje o kvalitetu obrazovanja govorimo na nivou onoga što je (bila) tradicija.” – kaže sagovornik PRIME redakcije.

Kao negativni element, studenti navode da na njihovom fakultetu ne postoji smjer za fotografiju, montažu, ton, scenografiju, kostimografiju. Problem predstavlja i mali broj kulturnih dešavanja koja se rijetko realizuju, kao i veoma malo crnogorsko tržište. Za pozitivnu stranu izdvajaju odnose između studenata i profesora, upoznavanje sa ljudima koji njeguju iste interese, rad na zajedničkim projektima. Klase broje mali broj ljudi, što im daje prostor da se međusobno povezuju i tako dobiju neizmjernu podršku i pomoć kad god im je to neophodno.

O pretpostavkama za budući razvoj naše kulturne scene, studenti pokušavaju ostati optimistični, ali su svjesni različitih uticaja koji predstavljaju prepreke na tom putu. Žarić smatra da da je stanje u kulturi danas još više neizvjesnije, upravo zbog situacije sa koronom, koju prate državni i religijski problemi.

,,Želim sebi, a i kolegama umjetnicima da skrenem pažnju na to da u ovim ludim vremenima moramo ostati dosljedni sebi i stvarati, jer jedino kroz umjetnost možemo prevazići sve se što nam se dešava. Želim da vjerujem da će se stvari promijeniti na bolje, da će ljudi uslovljeni koronom da budu inspirisani i poletni da prenesu svoje vizije i ideje, ali ne mogu ništa reći sa sigurnošću. Naša, da kažem obaveza, jeste da pomognemo svijetu i ljudima da kroz umjetnost pokušaju da prevaziđu lične probleme i da ih inspirišemo, ili bar na neki način dotaknemo.” – na kraju poručuje.

Da Crna Gora od davnina kaska u skoro svim segmentima koji se tiču razvoja, govori i osiromašen obrazovni sistem, sterilnost okoline koja svjesno ne želi da podstiče, prioritizacija trivijalnih stvari, neulaganje u kulturu. Sve ovo su stavke koje omladini daju jasan odgovor da njegovanje umjetnosti i talenta ne predstavlja imperativ našoj zajednici. Međutim, zaboravljamo da upravo mladi i njihove ideje, predstavljaju neiscrpan resurs, u koji je neophodno ulagati. Da li ćemo stagnirati ili se okrenuti razvoju i reorganizaciji, pokazaće broj onih koji će svoj talenat, stečeno znanje i vještine unovčiti van granica naše zemlje. Do tada, skretanje pažnje javnosti na ovakve teme ne bi smjelo da bude samo mrtvo slovo na papiru.

Razgovarao Lazar Maksimović

Foto: Mirjana Medojević, Fotografija sa performansa The Blue(w)ing, avgust 2021. u Art Parku Pedvale, Letonija; Autor fotografije: Ojars Fedbergs 

Foto: Vuk Vuković; Izvor: Privatna arhiva

Foto: David Kastratović; Izvor: Privatna arhiva

Foto: Kaća Žarić; Izvor: Privatna arhiva

Ovaj članak nastao je u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.