Razvoj socio-emocionalnih vještina i komunikacije osoba s invaliditetom iz ugla psihološkinje
Pod pojmom socijalne vještine se podrazumijevaju pravila, načini i sposobnosti komunikacije i interakcije sa drugim ljudima i svijetom koji nas okružuje. Uopšteno govoreći, socijalne vještine se uče kroz razvoj djeteta tako što dijete putem iskustva uočava i usvaja načine komunikacije i interakcije koje vidi u svom okruženju. Vremenom, kako se dijete razvija, razvija se i lepeza ponašanja i vještina kako bi trebalo reagovati u različitim društvenim situacijama. Razvoj socijalnih vještina ide prirodnim tokom, ali ukoliko dijete iz bilo kog razloga u ranom djetinjstvu ne stekne ili ne može samostalno da stekne dovoljno iskustva kako bi razvilo vještine potrebno je i taj aspekt razvoja stimulisati. Iako se socijalne vještine usvajaju u djetinjstvu, one se ipak razvijaju tokom odrastanja i usavršavaju u odraslom dobu. Proces socijalizacije nije uvijek jednostavan proces, a kod osoba s invaliditetom je dodatno otežan zbog raznih sredinskih faktora. Nedostatak interakcije s drugima, nedostatak podrške, usluga u zajednici, saradnje roditelja i stručnjaka iz raznih oblasti, nedostatak pomagala, nedovoljno znanje roditelja o invaliditetu, izolacija i segregacija su samo jedni od negativnih činioca koji utiču na neadekvatan razvoj socijalnih vještina. Socijalne vještine su od esencijalnog značaja za socijalnu adaptiranost: sposobnost dijeljenja s drugima, sposobnost pohvaljivanja druge osobe, sposobnost prihvatanja komplimenta, sposobnost samopohvale, uspješno uključivanje grupne aktivnosti, sposobnost uspostavljanja i poštovanja grupnih pravila, sposobnost stvaranja granica, ali i razvoja samopouzdanja i samopoštovanja. Adekvatan razvoj ovih vještina osigurava i bolji kvalitet života. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su osobe s invaliditetom često diskriminisane, izolovane i neosnažene, što je u korelaciji sa nedostatkom socijalnih vještina, potreba za rad na ovim vještinama je veća.
S druge strane, emocionalne vještine su one vještine koje nam pomažu da identifikujemo svoje i tuđe emocije, sposobnost nihovog imenovanja, sposobnost samokontrole, empatije, odloženog zadovoljstva, odložene reakcije i dr. Emocionalne vještine su u uskoj vezi sa socijalnim vještinama, kako bi se adekvatno socijalizovali s drugima i integrisali u društvo, neohodno je imati i razvijene emocionalne vještine. Interakcije s drugim ljudskim bićima – posebno emocionalne interakcije – utiču na naše biološko funkcinosanje na raznovrsne i suptilne načine skoro svakog trenutka našig života i one su preduslovi za zdravlje. Emocionalna inteligencija najjednostavnije rečeno predstavlja podvrstu socijalne inteligencije, ne samo neophodne za socijalizaciju (jer ako ne razumijemo druge, naši odnosi ne mogu biti zdravi) već i za opšti psihološki, ali i tjelesni balans. Prepoznavanje, imenovanje i upravljanje emocijama takođe znatno utiču na kvalitet života i na zdravlje. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) zdravlje ne samo da je odsustvo bolesti, već prisustvo fizičkog, psihičkog i socijanog blagostanja. Ukoliko je narušen jedan od ovih segmenata, dolazi do narušavanja homeostaze cijelog organizma.
Ideja da neispoljene ili neadekvatno ispoljene emocije može dovesti do narušavanja tjelesnog i mentalnog zdravlja, nije nova. I ne samo neispoljene emocije, već i neadekvatan odnos prema sebi, koji proističe iz nedovoljno razvijenog samopoštovanja i samopouzdanja, ali i postavljenih jasnih i fleksibilnih granica. Neke od posljedica potisnutih emocija na fizičko zdravlje su: kardio-vaskularna oboljenja, respiratorna oboljenja, neurološka, dermatološka, reumatska, oboljenja probavnog sistema i dr. Dr Gabor Mate, mađarsko-kanadski ljekar i psihoterapeut, u svojoj knjizi ,,Kada tijelo kaže NE“ piše, na osnovu dostupnih nalaza istraživanja, o negativnom uticaja emocionalnih poteškoća na tjelesno zdravlje, pa navodi da je jedan od predisponirajućih faktora za pojavu multiple skleroze potiskivanje emocija u partnerskim vezama, što navodi dalje da je važno raditi na emocionalnim vještinama na svim uzrastima, ne samo u dječjem dobu.
Komunikacija kao bitan faktor razvoja
Vješto komuniciranje temelj je svih socijalnih vještina. Da bismo iskomunicirali u vezi sa svojim emocijama, prepoznali tuđe emocije, saosjećali se s drugima, radili na socijalnim vještinama, moramo znati da komuniciramo sa svijetom oko sebe.
Nedostatak komunikacije je u vezi s nedostatkom socijalizacije, a to može voditi u druge psihološke poteškoće, kao što su depresija, anksioznost (posebno socijalna anksioznost), fobije, strahove, izolaciju i dr. Poznato nam je najjednostavnija podjela komunikacije na verbalnu i neverbalnu. Verbalna komunikacija podrazumijeva govor i pisanje dok neverbalna komunikacija podrazumijeva izraz lica, ton glasa, pogled, dodir, položaj i pokrete tijela i sl. Način komunikacije možemo prilagođavati u zavisnosti od kategorija osobe s invaliditetom, ali i preferencija neke osobe. Neko će bolje iskomunicirati verbalnim, neko neverbalnim putem. Osobe oštećenog vida će koristiti Brajevo pismo, osobe oštećenog sluha znakovni jezik, neke osobe s invaliditetom će komunicirati pisanjem, neke lako razumljivim jezikom, ali činjenica je da svi u svakom trenutku komuniciramo, šaljemo i primamo poruke. Ne postoji izgovor ili prepreka u komuniciranju s osobama s invaliditetom.
Dragana Đokić, psihološkinja
Foto: Pixabay
Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.