Na zapadu ništa novo
Poželim da napišem pismo, onako kako bi ga napisali nikšićki pjesnici. Ono koje će u dvije riječi reći da je dobro, živimo samostalno. I ništa više. Pa da ga savremenom ili svevremenom poštom, svejedno, pošaljem na onu stranu svijeta gdje smo se zaputili, pa zaglavili (bilo je nepristupačno, vjerovatno), pa se još kobeljamo i evo, nikako da stignemo. A nije da nećemo.
Strategije, pravilnici, zakoni, odredbe, odluke… Dovoljno velikih riječi da se zapetlja i pravnik, a kamoli mučeni(k) lingvista, nevičan pravnim doskočicama, ali ipak dovoljno vičan riječima da vidi da su riječi ipak nedovoljne, i da je potrebna upotreba još neke jezičke funkcije, liše magijske, da se zapisano pretvori u praksu.
Izgledaju kao davna prošlost one ambiciozne, entuzijastične studentske godine u kojima se u nama iskrila nada da će svijet u kome se budemo bavili aktivizmom biti bolji. Otvoreniji. Spremniji za naše glasove. Sa ove distance, kao da tapkamo u mjestu. Godine prolaze, mi stojimo. Godine prolaze, mi čekamo, rekla bi pjesma. A od čekanja smo se prilično i umorili.
Opasnije od niza pravnih termina su ipak riječi kojima se barata u svakodnevnoj komunikaciji. One u kojima je i dalje prihvatljivo da smo invalidi, ometeni u razvoju, da imamo smetnje, teškoće, i taj obimni registar izraza u kom je sasvim prihvatljivo komunikaciju s oponentom voditi tako što ćemo ga nipodaštavati nazivajući ga autističnim, maloumnim, idiotom, kretenom i ostalim „biranim riječima“.
Riječi i jezik imaju višestruke funkcije. Nepravilno upotrijebljene i protumačene, proizvode logiku koja podrazumijeva da nam ne trebaju škole, poslovi, prodavnice, banke, pozorišta, muzeji... u koje ćemo moći da uđemo a da nas ne unose kao stvar, i u čijim sadržajima ćemo moći ravnopravno da uživamo i učestvujemo.
Još čekamo da na pristupačnom peronu kupimo karte za realnost jednakih mogućnosti. I tu fine riječi ne pomažu. Samo, valjda, da budemo zahvalni što „deinstitucionalizacija“ ipak nije „THE institucionalizacija“. Još jedno dugo putovanje u Jevropu.
Dragana Đokić
Fotografija: Freepik
Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.