Stigme o zavisnosti: bolest i(li) način života?
Krajem 18. i početkom 19. vijeka, britanski ljekari Bendžamin Raš i Tomas Troter, po prvi put u medicini, detaljno opisuju zavisnost kao vrstu oboljenja. Raš u svojim esejima govori o finansijskim, društvenim i medicinskim problemima uzrokovanim hroničnim alkoholizmom: „Tako primjećujemo siromaštvo i bijedu, zločine i sramotu, bolesti i smrt - sve su to prirodne i uobičajene posljedice neumjerene upotrebe alkohola.”
Interesantno - on se pita: zašto smrt izazvana konzumacijom alkohola ne izaziva jednaku zabrinutost i pažnju kao smrtni slučajevi od žute groznice? Ovim pitanjem, Raš je verbalizovao problem snažne, negativne percepcije koja se i u 21. vijeku obično vezuje za ono što danas poznajemo kao bolesti zavisnosti - stigmu, koju je, čini se, teže iskorijeniti nego sam predmet stigmatizacije.
Procjenjuje se da 35 miliona ljudi u svijetu pati od poremećaja izazvanih narkomanijom, a 300 miliona ljudi se smatra zavisnicima od alkohola. Dakle - pozamašne brojke. I što je još važnije - pozamašan broj stvarnih životnih priča i stvarnih ljudi na meti stigme i okarakterisanih isključivo kroz svoju zavisnost.
Stigma je problem koji se vezuje za razne bolesti - od raka i HIV-a do mnogih mentalnih oboljenja. Tokom godina, postignuti su veći i manji pomaci u smanjenju stigme oko određenih stanja. Značajno poboljšanje i dostupnost javnog obrazovanja, kao i široka upotreba učinkovitih ljekova kroz poboljšanje medicinske tehnologije, imali su ulogu u demistifikaciji - na primjer - depresije, čineći je sada nešto manje tabuom nego što je to bio slučaj samo generaciju unazad. S druge strane, jako je malo napretka postignuto u uklanjanju stigme oko poremećaja (zlo)upotrebe droga i alkohola. Osobe koje imaju zavisnost i dalje se okrivljuju za svoju bolest. Iako je u medicini odavno postignut konsenzus o tome da je je zavisnost složen poremećaj mozga s bihejvioralnim komponentama, opšta javnost, pa čak i zdravstvo i pravosuđe, i dalje na nju gledaju kao na rezultat moralne slabosti i manjkavosti karaktera.
Neki vjeruju da zavisnost ne može biti bolest jer je uzrokovana izborom i slobodnom voljom pojedinca da konzumira alkohol i druge supstance. Faktor izbora, doduše, ne određuje da li je nešto bolest ili ne. Bolesti srca, dijabetes i neki oblici raka uključuju lične izbore poput prehrane, fizičke aktivnosti, izlaganja suncu itd. Bolest je ono što se događa u organizmu kao rezultat tih izbora.
Osim toga, jasni su razlozi opravdanosti da je isključivo sintagma bolesti zavisnosti adekvatna. Zavisnost, kao prvo, fizički mijenja funkcionisanje i strukturu mozga. Druga važna komponenta u zavisnosti kao paradigmi bolesti je i uloga genetike i porodične istorije oboljenja. Iako svako tokom života ima potencijal da razvije zavisnost, postoje ljudi koji su tome skloniji - jer će je naslijediti. Takođe, kao i svaka druga bolest, bolest zavisnosti se može razviti iz nečijeg okruženja, iz pripadnosti zajednici, porodici, vršnjačkog domena. Osim toga, zavisnost se može učinkovito liječiti terapijom i profesionalnim programima liječenja. Uz medicinski potpomognuto liječenje, specijalizovane ustanove nude širok spektar programa i usluga koje se mogu sprovoditi s ciljem zadovoljenja svačije jedinstvene potrebe za oporavkom - bilo da se radi o intenzivnom bolničkom liječenju, ambulantnom liječenju, dnevnom liječenju.
Stigma pružatelja zdravstvenih usluga koji vide pacijentov problem s drogom ili alkoholom kao vlastitu krivicu, dovodi do nestandardnih uslova ili čak do odbijanja pojedinaca koji traže pomoć u vidu liječenja. Osobe koje pokazuju znakove akutne intoksikacije ili simptome apstinencijalnog sindroma ponekad bivaju istjerane iz prostorija hitne pomoći od strane osoblja - često zbog straha izazvanog njihovim stanjem. Osobe koje žive sa zavisnošću nerijetko internalizuju ovu stigmu, osjećaju stid i kao rezultat toga odbijaju da uopšte traže liječenje.
Ovakva stigmatizacija može dovesti do toga da opšta javnost na osobe sa bolešću zavisnosti gleda sa sažaljenjem, strahom, ljutnjom, te ultimativno s željom za društvenom distancom od njih. Stigmatizirajući jezik (kojeg, posebno, karakteriše generalizacija) prikriveno igra najveću ulogu u negativnoj percepciji ovih lica, a udio u njegovanju (ili uništenju) te percepcije - imamo svi.
Kada razgovaramo s osobama koje imaju bolest zavisnosti, i licima iz njihovog okruženja, najznačajnije je da koristimo izraze i jezik koji odražava tačno, precizno, naučno utemeljeno razumijevanje bolesti zavisnosti. Kao prvo - kroz karaterisanje njihovog stanja kao bolest. Ključna je svijest i razumijevanje da su i najjednostavniji koraci moćni i nužni u smanjenju stigme i negativne pristrasnosti.
A zatim, korak po korak.
Jezik održava integritet ovih pojedinaca kao cjelovitih ljudskih bića – nezavisno od njihovog stanja. Uklanjanje jezika koji ljude izjednačava s njihovom bolešću (alkoholičar, narkoman) značajno utiče na sliku koju imamo o oviim licima - ali i na njihovu sliku o samima sebi. Bolest nije izbor, a oni nisu svoja bolest.
Jelena Rakčević
Foto: ilustracija (freepik)
Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.