Institucije češće odmažu nego što pomažu žrtvama nasilja

Pandemija korona virusa razbuktala je nasilje u porodici i ukazala na neophodnost insisuticionalne angažovanosti i ažurnosti. Svaka peta žena u Crnoj Gori bila je žrtva nekog vida nasilja tokom 2021. godine, pokazalo je istraživanje UNDP-a. Isto istraživanje pokazalo je da 74 odsto žrtava nema povjerenja u institucije sistema.

Direktorica Centra za ženska prava (CŽP), Maja Raičević smatra da su institucije pasivne te da je potrebno  u potpunosti rekonstruisati postojeći sistem, tako da - prava i interesi žrtava, dužna pažnja i proaktivan odnos, budu osnovni principi u postupanju nadležnih institucija.

Štićenica Sigurne ženske kuće (SŽK), čiji je identitet poznat novinarki PRIME redakcije, ispričala je da je inspektor, koji je vodio njen slučaj prijavljenog nasilja, samovoljno izmijenio njene riječi u zapisniku.

“Suština je da je inspektor htio da prikaže da sam dobila batine od supruga, jer sam to ja izazvala... To je bilo 17 dana nakon mog porođaja. Shvatila sam da od  te prijave neće biti ništa. Nakon nekoliko dana pozvao me sudija iz  Osnovnog suda u Podgorici. Savjetovao me je da ovo zaboravimo i da dalje ne insistiram na prijavi, jer ništa neću postići”, kazala je.

Ona je poslušala sudiju i odlučila da se razvede. Sada, kako kaže, živi pristojno uz pomoć svojih roditelja.

Direkorica SŽK, Ljiljana Raičević za PRIME redakciju objasnila je da je u  radu sa žrtvama nasilja zaključila da se većina njih žali na loše postupanje i senzibilnost institucija. One smatraju da su službenici policije nesenzibilni, da pogrešno popunjavaju zapisnike, ispituju ih zajedno sa nasilnikom i često ne znaju procedure.

Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici postoji odavno. Raičević kaže da su u razgovoru sa službenicima policije čuli su da bez obzira na određeni napredak, još uvijek postoji niz problema u praktičkoj primjeni Protokola. Skoro je nemoguće ispuniti i prvi član Protokola  koji definiše da se na mjesto događaja uputi i službenica policije jer u policijskim stanicama ne postoji dovoljan broj zaposlenih žena, smatra ona.

 “Lišenje slobode počinioca nasilja je takođe diskutabilno jer policajac na licu mjesta najčešće ne zna da li je počinjeno krivično djelo ili prekršaj. Zapisnik o uviđaju sačinjava se samo kod krivičnih djela nasilja u porodici a foto dokumentacija samo u ,,najtežim slučajevima“, u prekršajima nikada”, rekla je Raičević.

Po njenim riječima , odredba o legalnom ili ilegalnom oružju se primjenjuje često, ali procedure sa tužiocima i sudijom za istragu su komplikovane, što predstavlja problem, posebno kada se intervencije sprovode u večernjim časovima odnosno od 22 časa do 6 ujutru.

“Razgovor sa žrtvom i učiniocem nasilja se uvijek vodi odvojeno, ali nasilnik i žrtva se veoma često sretaju u hodniku službenih prostorija. Službenici policije uglavnom upoznaju žrtvu nasilja sa njenim pravima, obavještavaju je o mogućnostima odlaska u sklonište i vode u isto, ali se u praksi često dešava da se taj podatak odaje učiniocu nasilja ili drugim članovima porodice, što je u suprotnosti sa odredbom 14. Protokola”, naglasila je Raičević.

Insitucionalni put regulisanja slučajeva nasilja je dug i može uključivati više institucija poput centara za socijalni rad, bolnica, službe hitne pomoći, škola… Raičević smatra da je policijska saradnja sa centrima za socijalni rad postojana ali da izvještaji nijesu temeljni i da je komunikacija  loša. Isti je slučaj sa bolnicama i službama hitne pomoći jer povrede i traumatska stanja nijesu dovoljno dobro opisani ili navedeni što kasnije predstavlja problem u procesuiranju nasilnika. U tom lancu su i obrazovne ustanove jer se vrlo rijetko dešava da škole prijave slučaj nasilja nad djetetom, iako često vide dokaze ili pokazatelje da ono postoji.

Sagovornica PRIME redakcije iz Bara, koja je preko deset godina svjedočila nasilju oca nad svojom majkom,  kaže da su im u toj situaciji više pomogli prijatelji i NVO koje se bave zaštitom žrtava nasilja nego  institucije.

“Kada sam počela da vršim pritisak na majku da prijavi nasilje ona je bila skeptična ali je ipak to učinila, najviše zbog mene. Nakon bezbroj prepravljenih zapisnika, saslušanja, pokušaja mirenja, uvođenja oca u istu prostoriju sa nama, prijetnji poligrafom, partijskim ponudama i mnogo još čega, najviše što smo uspjele da dobijemo je zabrana prilaska majki, i to preko veze”, kazala je sagovornica.

Ispričala je da je pokrenut proces za razvod braka i da će uz obnovu zabrane prilaženja to biti dovoljno za neko vrijeme. Kazala je da  majka nije htjela da nastavi sudski postupak protiv nasilnika jer je to zahtijevalo previše napora, novca i energije za proces koji je u startu bio na njegovoj strani.

“Umjesto borbe za trunku dostojanstva i razvlačenje po sudovima i osudu sa svih strana, odabrale smo mir i da se fokusiramo na vraćanje života u normalu”, objasnila je.

Podaci sudova za prekršaje pokazuju  da su u toku 2021. godine u radu imali jako veliki broj predmeta za nasilje u porodici, čak 2.176, što potvrđuje stav da se tužioci mnogo češće odlučuju za blažu kvalifikaciju djela, tj. uglavnom se vode prekršajni postupci. Krivičnih  postupaka je neuporedivo manje - unazad deset godina ne prelaze 15 odsto ukupnog broja prijavljenih slučajeva.

Do kraja 2021. godine sudovi za prekršaje su okončali 70.73 odsto predmeta ili 1.539.

U ukupnom broju okončanih predmeta, zatvorske kazne su izrečene u samo sedam odsto predmeta koji su vođeni pred sudovima za prekršaje.

Preovlađuju uslovne osude - 19 odsto, novčane kazne - 29 odsto, opomene - 8 odsto, vaspitne mjere - 1.4 odsto.

Skoro četvritina predmeta je okončana oslobađajućom odlukom suda, tačnije 22,3 odsto,   odbačeno je 14 odsto predmeta, postupak je obustavljen u 5.8 odsto predmeta, a 8 odsto ih je riješeno na neki drugi način.

Zaštitne mjere udaljenje iz stana su izrečene  u samo 3 odsto predmeta, zabrana približavanja u 7.7 odsto predmeta,a zabrana uznemiravanja i uhođenja u 12,5 odsto predmeta.

“Sve ovo pokazuje da se ne vodi dovoljno računa o prevenciji novog nasilja i fizičkoj zaštiti žrtava”, poručila je Maja Raičević iz CŽP.

Ona je kazala da ni ponovljene prijave žrtava  nisu podstakle institucije da preventivno djeluju, već se u svom radu uglavnom oslanjaju na istrajnost žrtava i njihovo svjedočenje, iako im je obaveza da reaguju po službenoj dužnosti i da prikupe sve raspoložive dokaze.

“Osim toga, ne radi se procjena rizika po žrtvu, koja je ključni segment za prevenciju novog nasilja. Tome u prilog govore i tri femicida koja su se desila u poslednjih šest mjeseci, iako su žrtve prijavljivale nasilje i tražile zaštitu”, zaključila je M. Raičević.

Sve tri pomenute žrtve su izgubile život zbog partnerskog nasilja. Najmlađa je imala 19, a najstarija 36 godina. Šejla Bakija je policiji prijavila prijetnje smrću od strane svog bivšeg momka. Reakcija policije je izostala te je ona nedugo posle toga ubijena a za ubistvo se sumnjiči isti bivši partner.

M. Raičević je istakla da policija ne djeluje preventivno, tužilaštvo više od 80 odsto predmeta šalje u prekršaje i ne uključuje se dalje u postupke, nego ih  zastupa policija koja nema potrebne kapacitete da adekvatno zastupa slučaj na sudu. Rezultat toga je preblaga kaznena politika koja uslovljava da veliki broj nasilnika ponavlja krivično djelo ili prekršaj, smatra ona.

Upitnik SŽK o povjerenju u institucije u pogledu porodičnog nasilja sadržao je pitanja o tome da li je osoba prijavila nasilje u porodici, kada i kome, koliko je zadovoljna postupanjem institucija. Među pitanjima je i koji sud je postupao u konkretnom slučaju, te koji je ishod prijave. Glavni nalazi istraživanja pokazuju da se osobe koje žele da prijave nasilje u najvećem broju slučajeva obraćaju Upravi policije, manje od četvrtine navodi da je u njihovom slučaju postupalo tužilaštvo, dok je neki od centara za socijalni rad uključen u trećinu slučajeva.

“Iako je po zakonu njihova uloga da koordinišu multisektorski odgovor na nasilje svjedočenja iz upitnika su potvrda njihove višegodišnje prakse, da povjerenja u institucije nema, da žrtve  nekad ne prijavljuju nasilje iz straha da neće dobiti adekvatnu zaštitu i pojašnjavaju da bi to moglo da pogorša njihovu situaciju i dovede ih u veću opasnost”, poručila je Ljiljana Raičević.

Dodala je da svjedočenja ukazuju da institucije ne rade procjenu rizika što dalje rezultira nizom neadekvatnih postupanja. Za dio nalaza prema kojem institucije sporo reaguju u praksi i nedovoljno se koriste raspoloživi mehanizmi zaštite, i da institucije u postupanju sprečava i rigidno tumačenje zakona. Prilikom izlaska policijske patrole na teren, žrtvama se ne omogućava da daju izjavu na bezbjedan način (bez prisustva nasilnika). U postupanju policije i dalje je ključna izjava žrtve, pa ako ona nije spremna da potvrdi navode anonimne prijave, postupanje se obustavlja, nedovoljno empatije, i da se na isti način ispituju i žrtva i za nasilnik, zaključila je direktorica SŽK.

Marija Pešić

Tekst je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni iInkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom tekstu isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.