Heroine bez ordena
Antropološkinja i etnološkinja Milica Nikolić, smatra da čak i po izrazima koje koriste institucije možemo primijetiti da i terminologijom ublažavamo silinu nasilja nad ženama. Dodaje da je poražavajuće da ne postoji napredak u pogledu uvođenja femicida kao krivičnog djela u institucionalni i zakonski sistem. Sagovornica PRIME redakcije je mišljenja da nijesmo u stanju da priznamo da postoji tradicionalna i institucionalna mržnja i ignorisanje žena o kojima svjedoče: prenatalni odabir pola, vršnjačko nasilje nad djevojčicama, odnos prema žrtvama silovanja i nasilja, konstantna mizogonija koja je “tradicionalni” dio javnog diskursa. Vjeruje da tek kad se suočimo sa tom bolnom istinom, moći ćemo da krenemo dalje u borbu za ljudska prava djevojčica i žena.
PRIME redakcija: Javnost u Crnoj Gori još uvijek govori o ženama koje su trpjele partnersko i porodično nasilje i na kraju stradale. Kako Vi kao antropološkinja posmatrate nasilje nad ženama kod nas?
NIKOLIĆ: Nasilje nad ženama u Crnoj Gori je sveprisutno i potpuno obeshrabrujuće za sve žene, ali i za cijelo društvo. Imati ovakav stepen nasilja u jednoj zajednici, i to izazvan mržnjom prema ženama koja u se patrijarhalnom društvu institucionalizuje kao tradicionalna, jeste krajnje problematično i uznemiravajuće. Patrijarhalno društvo teži da konstantno obnavlja obrasce na kojima počiva, pa ukoliko to ne može postići nenasilnim putem, pribjegava se raznim oblicima nasilja. Naravno, većina pojedinaca/nki koji žive u Crnoj Gori nijesu svjesni da se koriste kao instrument patrijarhata i održavanja tradicionalnih obrazaca niti svoja ponašanja/odluke kreiraju prema tom saznanju, ali to ne znači da cijeli sistem i donosioci odluka ne treba da budu duboko uključeni u procese demitologizacije ovakvih tradicija. Naprotiv, oni moraju biti usmjereni na jačanje građanskog društva i vladavinu prava, ali ne deklarativno, već suštinski. Deklarativno zalaganje nas je i dovelo u situaciju da se bilježi porast “porodičnog nasilja”, odnosno nasilja nad ženama, kao i “zločina iz strasti”, a zapravo femicida. Po ovim zvaničnim izrazima koje koriste institucije vidimo da čak i jezikom težimo da ublažimo silinu nasilja pa su se odomaćili izrazi koji čak ni ne pokazuju da je u pitanju nasilje nad ženama, a posebna poražavajuća činjenica je da od toliko zalaganja javnih ličnosti još uvijek nemamo nikakav napredak u pogledu uvođenja femicida kao krivičnog djela u institucionalni i zakonski sistem.
Danas se u Crnoj Gori slave i promovišu vrijednosti koje veličaju ekstremizam koji posljednjih godina poprima ozbiljne razmjere, a porast ekstremizma uvijek znači porast nasilja nad ženama. Nažalost, nijesu žene jedina meta nasilnika ali jesu najproblematičnija, jer je u pitanju polovina populacije i jer je nasilje zasnovano na mržnji prema ženama. Uvijek kad kažem da je nasilje prema ženama zasnovano na mržnji prema ženama, dobijam niz negativnih reakcija, čak i uvreda, jer Crna Gora nije u stanju da prizna da tradicionalno i institucionalno mrzi i ignoriše žene. O tome svjedoče podaci od prenatalnog odabira pola, preko vršnjačkog nasilja nad djevojčicama, o odnosu prema žrtvama silovanja, odnosu prema žrtvama nasilja, konstantnoj mizogoniji koja je “tradicionalni” dio javnog diskursa... Tek kad se suočimo sa tom bolnom istinom, moći ćemo da krenemo dalje u borbu za ljudska prava djevojčica i žena.
PRIME redakcija: Možemo često čuti da su žene u bivšoj Jugoslaviji imale uticaj kroz Antifašistički front žena (AFŽ). Šta Vi o tome mislite? Da li je AFŽ donio ženama na prostorima bivše Jugoslavije sva prava i ravnopravnost sa muškarcima sa kojima su se borile u rovovima tokom Drugog svjetskog rata?
NIKOLIĆ: AFŽ je bio jedini emancipatorski projekat i istinska revolucija u pogledu razvoja društva i to ne samo žena, već i muškaraca. Moramo razumjeti da emancipacija žena, bez emancipacije muškaraca, ne može i nije mogla donijeti značajne rezultate u pogledu ljudskih prava. Ipak, AFŽ nije ženama “donio” ništa sam po sebi, već su se žene samoorganizovale i izborile za svoja prava kroz ovaj front. Treba podsjetiti da su se pod okriljem KPJ, čak i prije II svjetskog rata, održavale različite akcije usmjerene na samo-organizovanje žena, a takav pristup bio je vidan i kroz razne omladinske pokrete. Takav pristup omogućio je i veće uključivanje žena u Trinaestojulski ustanak i dalje u NOB. Nastanak AFŽ omogućio je omasovljenje ženskog pokreta i dometi AFŽ-a su zaista bili dalekosežni. Posebno bih istakla akciju masovnog opismenjavanja žena koja je doprla praktično do svakog ruralnog naselja. To je bilo od izuzetne važnosti za ostvarivanje prava žena. Znamo da su žene ostvarile pravo glasa 1946. godine, pravo na abortus i mnoga druga prava koja su proizašla iz rada AFŽ-a i partizanskog pokreta. Međutim, mi ne znamo na koji način i u kojoj mjeri su ta prava koršićena i možemo samo pretpostaviti koliko je ulaganja, truda, žrtve, bilo potrebno ženama poslijeratne Jugoslavije da bi ostvarile neko od ovih zagarantovanih prava. Posebno treba reći da je AFŽ i ugušen onda kada je procijenjeno da bi njegovi efekti mogli poljuljati “idilu” koja je kreirana u javnom i institucionalnom diskursu. Nakon rata kada su se ravnopravno borile sa muškarcima, pa nakon industrijalizacije kada su ravnopravno učestovale u obnovi porušene zemlje i jačanju radničkog pokreta, žene su opet postale opasnost, i gurnute u sferu privatnog. Iz te sfere i danas se trudimo da izađemo, taj izlazak zasnovan na ostvarivanju nekog prava, je momenat kada preživljavamo neki oblik nasilja.
PRIME redakcija: Kroz istoriju pamtimo Ljuba Ćupića kome je kasnije dodijeljen status narodnog heroja. Istog dana kada je Ljubo strijeljan, obješena je sedamnaestogodišnja Joka Baletić, koja je uhapšena zajedno sa njim. Očevici su pričali da je, prkoseći naprijatelju, sama stavila omču oko vrata. Nije joj dodijeljen orden narodnog heroja. Kako posmatrate ovakav odnos prema heroinama iz istorije?
NIKOLIĆ: Iskreno uvažavam i duboko sam zahvalna za svaki doprinos NOB-a i partizanskog pokreta, ali me u isto vrijeme rastužuje istorijska nauka koja ženama NOB-a nije obezbijedila mjesto koje im pripada. Iako su uhvaćeni i ubijeni istog dana, smrt Ljuba Čupića postala je jedan od simbola antifašističke borbe, čak globalni simbol, a Jokina je (p)ostala dio vrijednosti lokalnog stanovništva. Posthumno Joka nije odlikovana ordenom narodnog heroja, a Ljubo jeste. A o strahoti njene smrti najbolje govori sljedeći odlomak:
„Čedo – Ljubo Čupić, uhvaćen je zajedno sa Jokom Baletić i zajedno su osuđeni na smrt početkom maja 1942. godine. Joka je dovedena kod nas pod Bedem. Bila je među nama nekoliko dana, odnosno izdvojena u konobi – izbi. Za onih 15 minuta, koliko je sa nama puštena u dvorište, ispričala nam je čitav tok suđenja u zgradi pozorišta. Svaki detalj je upamtila. Pričala je o tome suđenju, kao da se radilo o nekom drugom, a ne o njima. Poslije smrtne presude sproveli su ih vezane kroz grad, a oni su zapjevali „Internacionalu“. Imala je nepunih 17 godina, kao da je sada gledam: kratko podšišana kosa, na njoj rajtozne i kratki kaputić. Vesela, nasmijana, bliska nam je, divimo se njenoj hrabrosti, hrabrosti djevojčice, a već je borac, uhvaćena i osuđena na smrt vješanjem. Boli nas duša za tom mladošću koja je tek nastala, a mora da nestane od zvjerske neprijateljske ruke. Izvedoše je domaći izdajnici, izvedoše 9. maja 1942. godine. Naše suzne oči je prate kroz rešetke. Svezane ruke podiže uvis i stisnutih pesnica kliče: „Živjela Komunistička partija! Živio drug Tito! Sloboda će brzo doći, sve će žrtve biti osvećene!“ Proljeće je. Tihi lahor njiše mlado tijelo o vješalima pod Trebjesom. Okrećući se planinama, drugovima, njena mrtva usta kao da kažu „Istrajte drugovi! Ja nosim bisernu ogrlicu, ogrlicu pobjede. Moje ruke su je same stavile, samo da mi dželati ne prilaze. Neka izdajnici vide kako crnogorska omladina za slobodu gine. Izdajnici će ginuti, umirati sa sramnim pečatom izdaje svog naroda i svoje domovine“[1].
PRIME redakcija: Koliko je žena kroz istoriju poput Joke ostalo neupamćeno? Ko su heroine koje nisu dobile status "narodnih heroja"?
NIKOLIĆ: Neke od heroina koje nijesu dobile status narodnih heroja su: Jelena Andrijašević, Nada Aleksić, Danica Bulajić, Desanka Bulajić, Vasilija Vučurović, Olga Golović, Kosa Karović, Radojka Kosić, Draginja Draga Radonjić, Zorka Labudović, Mileva Lajović-Lalatović, Jelena Marojević, Savka Sanja Mijušković, Milena Mila Mijušković, Vasa Pavić, Milka Raičević, Mileva Roćenović, Anđa Đukanović, Joka Nikolić Vujačić, Bosa Radulović, Olga Sjekloća Mrđenović, Vidosava Vujačić, Kosa Kovačević, Milena Baletić… koje su stradale u borbi; pa zatim osuđenice na smrt koje su boravile u logorima širom Jugolsavije: Danica Aleksić, Joka Baletić, Anđa Baćović, Olga Bastać, Zora Vujadinović, Zora Ilić, Danica Jovanić, Vasilija Kostić, Anđa Kustudić, Dara Kajošević, Đuka Milatović, Milosava Martinović sa ćerkom Vasom, Vidna Mijanović, Danica Mijanović, Zorka Mijanović, Njegosava Mijanović, Stana Mida Mijušković Zvicer, Anđa Vukajlović, Milosava Matijašević, sestre Senka i Ružica Perunović, Mara Radulović, Anđa Stijepović, Ljubica Samardžić, Dara Čokorilo, Vuka Šakotić i mnoge druge.
U Narodno-oslobodilačkoj vojsci Jugoslavije borilo se oko 100.000 žena, od kojih je oko 25.000 žena poginulo, a 40.000 je ranjeno. Devedeset žena odlikovano je statusom narodnog heroja, od čega je svega 17 dočekalo da bude odlikovano za života. Od 90 narodnih heroina Narodno-oslobodilčake borbe, njih osam je iz Crne Gore. Nijesam sigurna ni da su ovih osam upamćene kako treba, većina ostalih nabrojanih su čak i nepoznate široj javnosti, a položile su život da bismo mi danas mogli da ostvarujemo svoja prava, ili da budemo precizniji da bismo mi danas mogle da nastavljamo borbu za ostvarivanje svojih zakonom propisanih a u praksi često uskraćenih prava.
PRIME redakcija: Kako kao društvo možemo raditi na ravnopravnosti muškaraca i žena a u domenu antropologije i etnologije?
NIKOLIĆ: Antropologija zbog svog multidisciplinarnog karaktera može da da značajan doprinos u jačanju građanskog društva, jačanju ljudskih prava, a podsjetimo da su ženska prava domen ljudskih prava. Antropolozi i antropološkinje treba da dobiju više prostora u javnom sektoru, da učestvuju u procesima kojima se definišu ključne politike u oblasti od značaja za ove teme, ali i da budu jasni kritičari koji će konstruktivnim kritikama ukazivati na greške u sistemu, bilo da su u pitanju institucije ili administrativno-pravni okvir. Potrebno je interpretirati ove fenomene sa antropološkog stanovišta, kako bismo razumjeli otkud takve nekadivne tendencije u crnogorskom društvu, koju matricu ponašanja gajimo, zbog čega… Prvo je dakle moramo razumjeti, da bismo tek onda vidjeli kako da je mijenjamo. Sa druge strane, etnolozi mogu “raskrinkavati” uvrežena uvjerenja u odnosu na “tradicionalne vrijednosti” koja štete savremenom društvu, analizirajući ih u datom vremenskom i prostornom kontekstu.
Bojana Konatar
Intervju je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni iInkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom intervjuu isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.
[1] O. Mijušković, Zora, „Logorski zapisi“, Centar za marksističko obrazovanje „Nikola Kovačević“ Nikšić, Nikšić, 1982