Ženski glasovi bučniji od tišine institucija

Ovogodišnji tradicionalni Osmomartovski marš bio je posvećen miru i borbi protiv femicida, u znak sjećanja na žene stradale od partnera. Marš je bio na žalost podsjetnik da su se u Crnoj Gori dogodila tri femicida u četiri mjeseca. Dok institucije ćute na ubistva žena, postoje one koje su iz godine u godinu glasnije i kreativnije u nastojanju da se stane na put mržnji prema ženama – Centar za ženska prava, Vala Ljeposava i Misli Kritički.

Ubistva kod kojih je glavni motiv mržnja prema ženama ili nastojanje da se terorom dovedu ili zadrže u podređenom položaju u odnosu na muškarce, ne predstavlja rijetkost u patrijarhalnim društvima, već način da se stanje dominacije održi. Šejla Bakija, Edisa Škrijelj i Zumrita Nerda, žrtve su partnerskog nasilja na koje institucije nisu pravovremeno reagovale. Za njih, ali i sve one koje će sigurno proći kroz pakao partnerskog i porodičnog nasilja, podršku pružaju sagovornice PRIME redakcije, svaka na svoj način i u svom svijetu djelovanja.

Izvršna direktorica Centra za ženska prava, Maja Raičević ističe da generacije koje su se do sada borile za ženska prava imaju nasljednike/ce koje će nastaviti njihovu borbu za ravnopravnije društvo, jer im se javljaju mnoge mlade žene koje su odlučile da djeluju u ovoj oblasti i budu podrška.

„Ipak, potrebno im je omogućiti adekvatno mentorstvo, što nije uvijek jednostavno zbog manjka vremena i resursa. Nova generacija aktivistkinja uspješnije koristi socijalne mreže i digitalne alate, što je dobar i važan dodatak nezamjenjivom grass-roots aktivizmu od kojeg sam i sama krenula i od kojeg ne odustajem“, smatra sagovornica PRIME redakcije.

Među njima izdvaja, ali i preporučuje, nekoliko njih kao uticajne u borbi za ravnopravnost polova i ženska prava. 

„Moj favorit je domaći profil „Vala Ljeposava“, koji nam je pokazao da humor i aktivizam idu zajedno i koji nas je podržao na više načina, uključujući i prikupljanjem sredstava za naše najugroženije korisnice, zatim „Kritički“,  platforma „Verujem ti“ koja  se bavi temom seksualnog nasilja, zatim   „Feminizam iz teretane“ koji nas na prijemčiv način uči da brinemo o svom tijelu, zatim  #nisi sama #nisam tražila do #nisam prijavila - čitavi pokreti podrške i osnaživanja žena koje su pretrpjele  nasilje“, objašnjava Raičević.

Dodaje da kao društvo možemo biti ponosni na „normativni okvir koji je rezultat samopregornog rada ženskih organizacija, kao i na znatno veću svijest žena o njihovim pravima“.

„Ja sam posebno ponosna na žene sa kojima radim, sarađujem, kao i na one koje su progovorile o preživljenom nasilju, što preko online platformi, što direktno prijavljujući preživljeno nasilje nadležnim institucijama i nevladinim organizacijama. No, kad su u pitanju obaveze države, tu baš i nemamo mnogo razloga za ponos, s obzirom  na aktuelna dešavanja, mislim prvenstveno na slučajeve femicida, zatim učestala djela seksualnog nasilja nad ženama i djevojčicama i nekažnjeni govor mržnje prema ženama na koje  nadležni  ne reaguju“, zaključuje sagovornica PRIME redakcije uz poruku „Budite podrška, a ne osuda, nasilje se može desiti svima“.

Da su onlajn i oflajn prostor odavno isprepletani, te da je onlajn prostor još jedan segment svijeta, smatraju „Ljeposave“, koje su svoj aktivizam započele u svijetu interneta zbog pandemijskih okolnosti. Dodaju da je onlajn prostor tada bio „jedino odgovorno i bezbjedno mjesto za bilo kakvu vrstu masovnog okupljanja (i jesmo se masovno okupile/i!), ali i zato što su svi u tom trenutku bili baš tu - na mrežama“.

Sagovornice PRIME redakcije smatraju da „sve što rade u onlajn prostoru i te kako ima uticaja na okolnosti u svakodnevici - bilo da pruža mogućnost za poistovjećivanje sa patrijarhalnim problemima sa kojima se sve i svi mi nosimo, platformu za ozbiljne razgovore ili resurse za učenje o feminizmu - to ne ostaje neđe tamo u nulama i jedinicama, već dopire do ljudi - a odakle drugdje može doći naša borba?“.

Dodaju da „Ljeposava“ nije njihov identitet.

„Ljeposava je pandan savremene žene u Crnoj Gori sa kojom se sve mi možemo poistovijetiti da bismo, prije svega, znale da nijesmo same, a zatim i da bismo se mogle okupiti, da udruženim snagama djelujemo protiv zla koje ne da nije nužno, nego je više svaku mjeru prekardašilo (tako je, mislimo na patrijarhat)“, objašnjavaju i dodaju da su likove iz „Đekne“ čuvenog Živka Nikolića izabrale u post-izbornim danima 2020. godine.

U vrijeme kada je stranica „Vala Ljeposava“ i nastala za pregovaračkim stolom su sjedjeli isključivo političari. To ih je podsjetilo na scenu iz „Đekne“ u kojoj Radosav jaše konja i kuka kako mu je teško naglašavajući Ljeposavi, koja vodi konja i hoda, kako ona uživa u šetnji dok se on muči sjedeći.

„Paralela sa procesom pregovora u kojima, podśećamo, nije učestvovala niti jedna žena (i evo vidite đe nas je to dovelo #samokažem), bila je nezaobilazna. Kako se priča razvijala, tako su i drugi likovi dobili svoje mjesto na našoj stranici. Međutim, “Vala, Ljeposava” nema ama baš nikakve veze niti sa radnjom serije “Đekna”, niti sa Živkom Nikolićem. Iako smo uz njegov humor odrasle i poštujemo njegov rad, priča koju mi pričamo i humor kojim se služimo teško da imaju ikakve sličnosti sa Živkovim. U našem svijetu, Ljeposava, Jeka i Joka su drugarice i saveznice u borbi protiv patrijarhata, a iako je Joksim vazda bio i vazda će biti – Joksim, vidimo čak i kako Radosav u ovoj priči uči i raste, pa od privilegovanog, benevolentnog seksiste na konju postaje – feminista majkin!“, otkrivaju Ljeposave.

Smatraju da publici, kako u našoj državi ali i u regionu, ne treba poznavanje djela Živka Nikolića za razumijevanje. Ono što je međutim važno jesu „kritičko promišljanje i otvorenost za učenje i učestovanje u nerijetko napornim razgovorima - a nama se čini da u našem regionu ima dosta drugarica i drugova koji su na to spremni!“.

Kada je u pitanju medijsko izvještavanje o muškom nasilju nad ženama, Ljeposave vjeruju da ono oslikava društvo koje je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim načelima, pa je samim tim i način na koji novinari percipiraju i izvještavaju o nasilju – patrijarhalan.

„Neprijateljski nastrojen prema žrtvi, sklon simpatisanju sa nasilnikom i opravdavanju njegovih postupaka, što se maltene graniči sa romantizacijom muškog nasilja, pa ga dalje perpetuira i normalizuje“, jasne su u svom stavu.

Zato pozivaju novinare i novinarke „na učenje, obrazovanje i razgovor, kako o problemu nasilja, tako i o feminizmu, zatim na empatiju i ljudskost“. Takođe preporučuju i „Smernice za medijsko izveštavanje o nasilju prema ženama“ koje je uradila grupe „Novinarke protiv nasilja prema ženama“, koje se mogu preuzeti sa sajta UNDP-a za Srbiju.

Poručuju da je važno da razgovaramo sa ženama u našim životima, pri čemu pod razgovorom podrazumijevaju slušanje istih tj. onoga što imaju da kažu.

„Ako pažljivo slušate, razumjećete u kakvim se sve oblicima i razmjerama dešava nasilje - vrijeme je da prestanemo da normalizujemo i „najmanje“ oblike nasilja i da prestanemo da podređujemo žensko postojanje muškom ćefu. Kad prestanemo kolektivno da pitamo žene „šta su nosile“ sa predubjeđenjem da su one krive za nasilje koje trpe i počnemo da pitamo žrtve kako su i kako možemo da im pomognemo, a optužujuća pitanja, s pravom, ostavimo za nasilnike - kako mi, tako i nadležne institucije, tad ćemo moći stidljivo da kažemo da smo tu - da bivamo aktivnom podrškom“, smatraju sagovornice PRIME redakcije.

Njihova saborkinja u borbi za ženska prava i rodnu ravnopravnost, je i dobitnica nagrade za Žensku hrabrost koja se dodjeljuje povodom globalne kampanje „16 dana aktivizma“, Nikolina koja vodi „Misli Kritički“.

Kaže da jednostavno nije mogla da ne bude dio pokreta borbe protiv rodno-zasnovanog nasilja, jer jednom kada se nauči da se prepoznaje rodna neravnopravnost uskoro ista postaje vidljiva svuda.

„Isto tako, naučićete koje manipulativne tehnike koristi nasilnik, kako žrtva pokušava da se odbrani, i koliko ljudi oko nas su zapravo nasilnici, opravdavaju nasilnik, ili imaju nasilne tedencije“, objašnjava sagovornica PRIME redakcije.

Njen fokus su ranjive grupe i često u svojim objavama baš te grupe predstavlja i želi da društvo informiše o nejednakostima koje se dešavaju u svijetu koje počiva, kako kaže, na hijerarhiji i nejednakosti.

„Nije fer što nismo rođeni svi sa istim pravima i mogućnostima, što će neke nepromjenjive naše karakteristike biti preduslov za diskriminaciju kojoj ćemo biti izloženi, poput socio-ekonomskog stanja, pola, rodnog identiteta, rase, invaliditeta itd. Baš zbog toga želim da skrenem pažnju na sve neopažene diskriminacije i obrasce učenja kojima smo bili povdvgrnuti, i kako je to uticalo da razvijemo predrasude, pa stereotipe. To kreće od nekih malih, naizgled banalnih stvari, zato ljudi misle da je razgovor o tome pretjerivanje, a zapravo kada shvatimo širu sliku - utiče na naša životna iskustva“, kaže Nikolina.

Ona je onlajn svijet, kao mjesto svog djelovanja izabrala zbog toga što u njemu ne postoje geografske prepreke i razgovor je moguć bez obzira gdje se nalazi ona i pratioci „Misli Kritički“. Takođe smatra da u onlajn svijetu ljudi provode više vremena te je samim tim i lakše doprijeti do njih.

Kao i druge sagovornice PRIME redakcije smatra da one koji trepe nasilje ne treba osuđivati prije svega.

„Važno je da ne postavljamo patronizujuća pitanja, žrtva često i ne zna da je žrtva. I mada bližnji žrtve osjećaju veliki teret, nažalost, ljudima možemo pomoći tek kad oni prihvate pomoć. Na silu ne ide, i može proizvesti kontraefekat“, smatra dobitnica nagrade za Žensku hrabrost.

Bez obzira da li praktikujemo aktivizam u onlajn ili oflajn prostoru, ono što možemo kao pojedinci/ke učiniti i praktikovati svakodnevno jeste reakcija na nasilje kojem smo svjedoci.

Bojana Konatar

Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni iInkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.