Priča iz moje kože
Moje ime je žena.
Žena koja pokušava da se uklopi u svijet u kojem dominiraju muškarci, kojima se toleriše da budu sve.
I dobro i loše.
Sve ono što mi ne smijemo biti, jer se u osnovi borimo sa predrasudama samo zato što smo žene.
Ja sam žena - Marija. Ja sam planinarka, alpinistkinja, aktivistkinja, prijateljica, sestra. Marija koja je i bivša zavisnica i ovo je moja priča.
Priča o zavisnosti i borbi sa njom iz moje kože.
Po prirodi stvari muškarci i žene imaju različite karakterne osobine, različite želje i potrebe. Samim tim postoji razlika kada je u pitanju evolucija bolesti zavisnosti, odnosno njena aktivna faza, ali i kad je u pitanju oporavak.
Bez obzira na pol suština aktivne faze je ista – propadanje, kako u fizičkom tako i u duhovnom i mentalnom smislu. Takođe, suština oporavka je ista – mijenjati svoj život iz korijena, zavoljeti sebe i postati odgovoran i produktivan član društva. Razlika je u načinu propadanja, odnosno u načinu postizanja uspjeha tokom oporavka.
Djevojke su osjetljivije, ali i izdržljivije i hrabrije od mladića. U periodu adolescencije ili traganja za smislom trebaju oslonac i traže ga u psihoaktivnim supstancama, trebaju potvrdu da su poželjne i privlačne, dok mladići u istom periodu najčešće koriste supstance koje mijenjaju svijest kako bi ispali kul likovi među drugarima i kako bi lakše prišli djevojci. A zapravo i jedni i drugi, u dubini svog bića svjesni da su drugačiji, tragaju za pripadanjem.
Žene propadaju brže, njihova aktivna faza je brutalnija i duža, ali onog momenta kad žena istinski odluči da svemu tome stane na put, uz adekvatnu podršku porodice i društva, više je niko i ništa ne može zaustaviti na putu svog oporavka i njen uspjeh postaje nemjerljiv.
S obzirom na moj karakter, nasljedni faktor i životne okolnosti, stvorila se idealna podloga za razvoj bolesti zavisnosti. Naime, moj prvi kontakt sa psihoaktivnim supstancama, tačnije sa alkoholom i marihuanom dogodio se sa mojih 15 godina. Riječ je o posleratnom periodu 90-ih godina kada je cvjetao šverc i kada je društvo, između ostalog, izgubilo vjeru u obrazovni sistem, a sport nije imao nikakvu perspektivu. Tada su mnogi prvi put čuli za drogu i imali priliku da je konzumiraju.
Bilo je nas tridesetak ispred zgrade. Konzumirali smo marihuanu. Time smo, a da nijesmo bili svjesni, kupili ulaznicu za pakao. Htjeli smo da se zabavimo, opustimo, da osjetimo superiornost i moć, a dobili smo pakao koji će, ispostaviće se kasnije, u najboljem slučaju trajati barem jednu deceniju i iz kog će samo rijetki uspjeti da se izvuku. Otuđeni od porodice, bez iskrenih prijatelja i završene škole, najčešće i bez zaposlenja kraj tog pakla je bio izvjesan – zatvor, ustanove za liječenje ili smrt.
Da li je neko od vas u djetinjstvu maštao o takvom životu? Naravno da ne.
Ako se osvrnem na suštinu aktivne faze – živiš da bi se drogirao, a drogiraš se da bi živio – onda je jasno da se sve svodi na to kako doći do novca i kako nabaviti drogu. A načini su prljavi, kose se sa dostojanstvom, ljudskim i pravim životnim vrijednostima. Uključuju manipulacije, prevare, krađe, a u najgorem slučaju i prostituciju bilo da se radi o djevojkama ili mladićima. Bol ne bira sredstvo, bol bira dno.
Kad su u pitanju institucije koje se bave pružanjem podrške osobama koje su u problemu želim istaći da postoji sjajna saradnja među njima, uključujući i saradnju sa nevladinim sektorom. U tom smislu, imamo ustanovu na Kakarickoj gori sa izvanrednim i posvećenim stručnim timom i fantastičnim uslovima za povratak zavisnika u život. Takođe, Kancelarija za prevenciju bolesti zavisnosti i NVO CAZAS imaju odličnu priču koja se odnosi na program smanjenjenja štete i prevenciju, kao i Preporod.
Predrasuda će uvijek biti, no zavisnici ne bi trebali da se osvrću na njih, već da uzdignute glave koračaju kroz život, ponosni na sebe što su, uprkos svemu, uspjeli da izađu iz začaranog kruga. Znamo da je muškarcima sve dozvoljeno i sve im se mnogo lakše oprašta iz razloga što se njihova uloga svodi na donošenje prihoda. Dok je ženi, koja nema pravo na grešku i sa ulogom čuvara kuće, “zabranjeno” posrtanje u bilo kom smislu. U protivnom biće stavljena na stub srama i izložena strašnom linču zajednice u kojoj živi. Pa zar nije i to vrsta nasilja i odsustvo rodne ravnopravnosti?
Svakako, najbolji način da se izborimo sa predrasudama je da bez zadrške razgovaramo o ovoj problematici.
Ako uzmemo u obzir činjenicu da je bolest zavisnosti recidivirajuća i progresivna bolest, onda nam je jasno da je jedini način da joj se odupremo konstantan rad na sebi. Taj rad uključuje preispitivanje na dnevnoj osnovi, kako bi se otklonili uzroci neke nelagode ili neprijatne emocije, a stvorili uslovi za njegovanje nečega što nam pruža osjećaj ispunjenosti i sreće. Time se slabosti i mane drže pod kontrolom, a do izražaja dolaze vrline, sposobnosti i potencijali koji su godinama bili duboko potisnuti pod pritiskom bolesti zavisnosti. Pored toga, bavljenje sportom utiče na pomjeranje sopstvenih granica što se odražava na jačanje mentalne i fizičke snage zavisnika. Jednako kvalitetan i važan mehanizam odbrane je obrazovanje. Na tome takođe treba raditi.
Vrijeme provedeno u prirodi i bavljenje ekstremnim sportovima kao što su planinarenje, alpinizam, sportsko i slobodno penjanje, kanjoning… čine da se osjećam ispunjeno i zadovoljno, zbog čega svaki slobodan trenutak koristim da se posvetim tim aktivnostima. Baveći se ovakvim sportovima, koji su sinonim za meditaciju i unutrašnji mir, naučila sam da prepreke i probleme posmatram kao izazove, da uzmem stvar u svoje ruke i fokusiram se na njihovo rješavanje.
Život je kratak da bi se bilo što odlagalo, a ja zaista želim da uživam u životu.
Upravo to bi i bila poruka za mlade – gledajte na probleme kao na izazove, ne gurajte ih pod tepih i rješavajte ih odmah. Ne oklijevajte da tražite pomoć od roditelja, profesora ili stručnih lica, jer koliko god stvari izgledale loše samo ih dodatno možete pogoršati konzumiranjem psihoaktivnih supstanci.
Piše: Marija Zogović
Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.