Ko i kako „formatira“ generaciju Z?

Naivno je smatrati da se obrazovanje ili, bolje je reći, formatiranje novih generacija i dalje dominantno odvija u školama iako svuda oko sebe vidimo novorođenčad čiji prvi kontakt sa čulnošću svijeta nije vezan za neposredni pogled na prirodu, pa čak ni urbanu sredinu u kojoj žive, već  odmah isposredovan pogledom na dvodimenzionalnu ravan tableta i drugih pametnih uređaja i sadržajima koji su na njima dostupni. Ova slika već jasno pokazuje da čak i onda kada se djetetovo vaspitanje i obrazovanje započne u predškolskim ustanovama, te zvanične institucionalne forme već u igru ulaze kasnije od ovih neformalnih uz koje je dijete stvaralo svoje prve predstave o svijetu i životu, koliko god one nerazvijene u datom trenutku bile. Budući da živimo u svijetu informacionih tehnologija, i još šire, u jednom svijetu u kojem kapitalistički ekonomski sistem diktira društvene tokove, značajno je postaviti pitanje kako ta tehnološka i društveno-ekonomska stvarnost utiče na izgradnju ličnosti koje će u narednim decenijama nositi sudbinu čovječanstva i preuzeti ulogu donosilaca odluka, a koje pripadaju takozvanoj „Z generaciji“.

Šta su glavne odlike „generacije Z“?

Prije nego što ovu temu odvedemo ka njenom središtu, čitaocu dugujemo određena terminološka razjašnjena u pogledu toga koja generacija ima oznaku „Z“ i kakva je njena razlika u odnosu na njoj prethodnu generaciju „milenijalaca“. Prema periodizaciji koja se služi pomenutom terminologijom, generacije rođene od druge polovine XX vijeka do naših dana dijele se na sljedeći način: „tiha generacija“ (rođeni između 1928. i 1946.), „bumeri“ (rođeni između 1947. i 1964.), „generacija X“ (rođeni između 1965. i 1980.), „milenijalci“ (rođeni između 1981. i 1996.) i, najzad, „generacija Z“ ( rođeni između 1997. do 2012. godine).

Dakle, svako rođen između 1981. i 1996. smatra se milenijalcem, a svako rođen od 1997. nadalje je dio nove generacije. Pošto najstariji u ovoj generaciji tokom ove godine tek navršavaju 25 godina, a većina je još u tinejdžerskim godinama ili mlađa, u početku se oklijevalo da im se da ime – „generacija Z“. Ali tokom proteklih godina, termin “generacija Z” već je ušao u popularnu kulturu i novinarstvo. Prema razlikama koje između ove dvije generacije zapažaju u američkom „Pew Research“ centru, tehnologija, posebno brza evolucija načina na koji ljudi komuniciraju, je važan momenat koji oblikuje generaciju. „Bumeri“ su tako odrasli u vrijeme kada se televizija dramatično širila, mijenjajući njihov način života i vezu sa svijetom na fundamentalne načine. „Generacija X“ je rasla dok je kompjuterska revolucija uzimala maha, a „milenijalci“ su postali punoljetni tokom internet eksplozije. U ovoj progresiji, ono što je jedinstveno za „generaciju Z“ je da je sve gore navedeno dio njihovih života od samog početka. Prvi iPhone je lansiran 2007. godine, kada su najstarije „generacije Z“ imale 10 godina. U vrijeme kada su bili tinejdžeri, primarno sredstvo kojim su se povezivali sa internetom bilo je preko mobilnih uređaja, WiFi-a i mobilnih usluga velikog propusnog opsega. Društveni mediji, stalna povezanost i zabava i „komunikacija na zahtjev“ su inovacije kojima su se milenijalci prilagodili kada su postali punoljetni. Za one rođene poslije 1996. godine, to se uglavnom pretpostavlja. Implikacije odrastanja u „uvijek uključenom“ tehnološkom okruženju tek sada dolaze u fokus. Nas će ovdje zanimati posljedice koje se tiču vaspitno-obrazovnog procesa, naročito onog koje se odvija u za to predviđenim vaspitno-obrazovnim ustanovama.

Faktori u vaspitanju i obrazovanju djece rođene u novom milenijumu

Pedagoškinja i profesorica Filozofkog fakulteta u Nikšiću, dr Milica Jelić, u razgovoru sa nama kao ključne faktore novog pristupa vaspitnom procesu prepoznaje razvoj nauke, tehnike i društva, te sve veća umnožavanja saznanja, pa samim tim neophodnost izmjena u pristupima i metodama rada. Sa druge strane, teškoću vidi u njihovom prepoznavanju pouzdanosti informacija kao i u prevelikom oslanjanju ove generacije na mišljenje (sopstveno), a ne na činjenice. Tranzicija, globalizacija, savremeni uslovi života su prema njenom mišljenju omeđili obrazovanje djece rođene u novom milenijumu.

„Značajno je istaći i da su uslovi relativno ujednačeni i da je obrazovanje dostupnije i prilagođenije svima, kako u urbanim, tako i rurarnim sredinama. Jedna od najupečatljivijih karakteristika generacije Z je njihova sposobnost da rade više stvari u isto vreme (engl. multitasking) -  da istovremeno razgovaraju, slušaju, pišu, pretražuju Internet i ponekad urade domaći zadatak. Sa druge strane, neke tradicionalne vrijednosti gube na značaju, a djeca se usmjeravaju nekim 'univerzalnim' vrijednostima.”, primjećuje dr Jelić.

Slično mišljenje dijeli i psihološkinja Zorica Minić koja smatra da su tradicionalni činioci socijalizacije, kao što su porodica i škola, i sami su postali zbunjeni promjenama i našli se u vrijednosnoj i moralnoj krizi. U takvoj situaciji, kako kaže za našu redakciju, ojačao je uticaj sredstava masovnih komunikacija i čitavog spleta neformalnih činilaca koji bi se mogli podvesti pod pojam društvene klime ili duha vremena.

„Moje mišljenje je da se intelektualni kapaciteti nijesu značajno promijenili ali se promijenila brzina dolaženja do informacija i njihova količina. Zahvaljujući razvoju novih tehnologija u komunikaciji, u nevjerovatno kratkom vremenu sva nova znanja se mogu naći na mreži i svako može da ih dobije odmah, od kuće.“, dodaje psihološkinja.

Učenje u doba informacionih tehnologija

Profesorica filosofije u Gimnaziji „Slobodan Škerović“ u Podgorici Jasminka Milošević smatra da su đaci koji danas sjede u klupama u potpunosti djeca digitalnog svijeta, odrasli na sasvim drugačiji način od prethodnih generacija, i mnogo su drugačiji i od svojih roditelja.

„Oni žive u svom svijetu i to je vidljivo. U stvari, mi smo pridošlice u njihovom svijetu. Oni su pravi 'digitalni urođenici'. Njih valja izvesti iz okoštalog prostora učionice, vole prirodu, iskustvenu nastavu, daleko su zahtjevniji u tom pogledu od prethodnih generacija. Savršeno im odgovara kooperativna i projektna nastava.“

Profesorica zaključuje da je u ovom slučaju politički interes nadvladao interes djece. Sa druge strane, promjene se osjećaju i kada je riječ o kompetencijama nastavnika.

„Ista stvar je sa nastavnicima, mada, moram nerado da priznam, napredovanje u zvanju i obnova licence svakih pet godina, čine svoje. Nastavnici sve više učestvuju na obukama, a to se onda odražava i na kvalitet nastave. Ipak, obuke su i dalje slabe i to se mora poboljšati, opet, prije svega, zbog dobrobiti djece.“, zapaža Milošević.

Psihološkinja Minić ističe da se ono za šta su nekad bili potrebni mjeseci rada i istraživanja sada može relativno brzo saznati, ali upravo ta brzina vodi i do površnosti, lažne uvjerenosti da smo proučili određeni problem i da ga poznajemo. Internet je, podsjeća ona, omogućio i novo pozicioniranje čovjeka u svijetu, dajući privid beskrajnih mogućnosti direktnog kontaktiranja bez posrednika.

„Sami pred ekranom otkrivamo svijet bez uputstava i bez učitelja. Opredeljujemo se za igru, tempo koji nam odgovara, društvo kakvo smo oduvijek željeli. Retorika interneta je retorika zavodljivosti. Sličice se pojavljuju i gube, trepću i pozivaju da ih učitamo, da krenemo na put kojim inicijalno nijesmo htjeli. Krećemo u skokovima s jednog elementa na drugi, s jedne pojave na drugu - istražujemo, poslujemo, komuniciramo… praktično je sve moguće. Školsko gradivo gubi bitku.“, upozorava Minić.

Uprkos ovom naglom i nekontrolisanom ubrzanju i često smanjenoj pažnji djece, psihološkinja ipak smatra da trajanje časa u intervalu od 45 minuta ne smije da bude dovedeno u pitanje, jer u toku nastave koja traje kraće nastavnik ima vremena samo da „isporuči“ informaciju bez aktivnog učešća učenika, pa se tako dovodi i do namnožavanja uzimanja privatnih časova iz različitih predmeta.

„Moj utisak je da se sve manje pita struka i nauka a sve više se izlazi u susret željama onih koji bi da sa manje truda dođu do diploma ili plata. Mislim da je 45 minuta čak premalo. U većini evropskih zemalja prosvjetne vlasti su povećale broj časova u školi i uvele obavezu da se svi zadaci završe u školi. Slično razmišljaju i u Kini. U našim školama se smanjuje broj časova, iako svi pokazatelji govore da djeca treba da što duže borave u školi.“, upoređuje Minić.

Osavremenjavanje nastave u Crnoj Gori

Profesorica Jelić sudi da, ukoliko posmatramo formalne aspekte nastavnog plana, programa i kurikuluma, Crna Gora je reformama u značajnoj mjeri postavila visoke standarde, i nastoji da ide u korak sa svjetskim i evropskim obrazovnim sistemima. Kao primjere navodi to da je  uvedena obavezna i izborna nastava, učenje jezika od prvog razreda osnovne škole, u srednjoj stručnoj školi dualno obrazovanje i druge kvalitetne ideje, činjenicu  da postoje odjeljenja u kojima se dio nastave realizuje na engleskom jeziku, da nastavnici imaju profesionalnu slobodu u načinu organizovanja nastave itd. Sa druge strane, primjećuje da je organizacija obrazovno-vaspitnog rada uslovljena  brojem učenika, odnosno veličinom škole. Na isti način se tretiraju i ponuđeni izborni i dodatni sadržaji u školi, koji su sem toga ograničeni i ponudom nastavnog kadra. Takođe primjećuje da, iako je teorijski reforma dobro osmišljena i konkurentna je praksama u Evropi i svijetu, teško je sprovodljiva usljed brojnih teškoća i problema na koje obrazovni sistem nailazi.

„Mišljenja sam da bi trebalo raditi na motivacionim mehanizmima za prosvjetne radnike, u dijelu ne samo materijalne satisfakcije, već i napredovanja i realne procjene učinka Neophodno je značajno uložiti i u infrastrukturu, nastavna sredstva učiniti svima dostupnim, uz uslov da nastavnici treba da budu obučeni da ih koriste, zatim smanjiti broj učenika u učionici, možda u neku ruku “pojačati kriterijume” (rezultati PISA testiranja nam dovoljno govore) u domenu usvajanja funkcionalnog znanja i slično. Takođe, neophodno je raditi u domenu unaprjeđivanju znanja i vještina nastavnika i njihovog profesionalnog usavršavanja.“, preporučuje pedagoškinja.

Profesorica Milošević svoje zaključke iznosi na osnovu dugogodišnjeg iskustva rada u školi. Primjećuje da, iako su oblici rada ranije bili uglavnom frontalni, učenici su bili aktivniji i pokazivali su više samostalnosti i inicijative na času. Čitali su mnogo više i to se odražavalo i na kvalitet pitanja koja su postavljali i na odnos prema nastavi, ali i na međusobne odnose.

„Generacije rođene devedesetih godina pohađale su školu tokom prvih faza reforme, tokom koje se sa sadržajnog pristupa cjelini nastave prešlo na ciljni pristup planiranju, a teorije obrazovanja koje su u njegovoj osnovi su uglavnom konstruktivističke teorije: Djuia, Vigotskog, Pjažea, Brunera, Osubela. Zahvaljući tim teorijama, trebalo je da dominacija nastavnika postepeno oslabi, a da učenici budu sve aktivniji i aktivniji. Na samom početku reforme te su se teorije mnogo više zaista primjenjivale u nastavi, nego što se to kasnije događalo.“, procjenjuje Milošević.

Roditelji – pomoćnici ili ometači?

Sve tri naše sagovornice primjećuju veću uključenost roditelja u vaspitno-obrazovni proces i ambivalentnost tog novog odnosa.

„Prvi put se, kao ometajući faktor, javljaju roditelji koji nisu toliko zaštitnički raspoloženi prema svojoj djeci, koliko su ambiciozni. Ocjenjivanje je zbog toga počelo da gubi smisao. To je posebno dominiralo u školi u kojoj radim, jer se događalo da samo nakon jednog tromjesečja imamo stotine žalbi na ocjene.“, primjećuje prof. Milošević.

Psihološkinja Minić ističe da je danas mnogo teže odrasti nego ranije, jer su roditelji mnogo angažovaniji, opterećeni sami sobom, manje vremena imaju za svoju djecu. Ponekad iz osjećanja krivice, što ne mogu više vremena aktivno da se bave njima, kupuju im skupe kompjutere,  najnovije marke patika i dr.

“Roditelji često ne dozvoljavaju djetetu da odraste. U našim porodicama često može da se čuje „mama će“, „tata će“, ili „nemoj ti da se mučiš“. Tako dolazimo do produženog djetinjstva i njegove ključne posljedice – nesposobnosti za samostalan život i hvatanje u koštac sa svim onim što život nosi.”

Psihološkinja upozorava da je potrebno mnogo snage i velika hrabrost da bi roditelji promijenili naknadno takvo dijete. Ako se popusti u takvim situacijama, dijete se zbuni jer ne razlikuje šta je dozvoljeno a šta ne.

Profesorica Jelić se slaže da je obeshrabrujuće to što nekada usljed brojnih egzistencijalnih potreba roditelji moraju mnogo više vremena da provedu na poslu, i da u tim slučajevima djeca ostaju uskraćena u dijelu roditeljske pažnje, a pretjerano stimulisana materijalnim stvarima u cilju nadomješćivanja njihovog odsustva.

„U tom slučaju je značajna asistencija škole u dijelu sticanja, osnaživanja i razvoja roditeljskih kompetencija. Zbog toga je neophodno raditi na razvoju i njegovanju dobrih interpersonalnih odnosa, pravilnom vaspitanju djece, obezbjeđivanju lične i porodične zdravstvene zaštite, saradnji porodice, škole i lokalne zajednice i sl.“, savjetuje dr Jelić.

Izlaz iz proizvodnje tražnje ka razvoju kritičke misli

Profesorica Jelić sa stanovišta pedagogije savjetuje da obrazovanje učenika novijih generacija treba da podstiče razvoj kritičkog mišljenja i medijske pismenosti, korištenje problemskih zadataka i metoda učenja kroz iskustvo, te da djecu „generacije Z“ treba podsticati da učestvuju u procesima neformalnog obrazovanja online i offline, pomoći im da sami postavljaju i realizuju sopstvene ciljeve i isticati značaj boravka na svježem vazduhu, kao i aktivnosti na otvorenom, što ove generacije po njenom sudu u određenoj mjeri zapostavljaju.

Riječ više o važnosti razvoja kritičke misli tražili smo od i od profesorice Milošević, skrećući pažnju na fenomen isključivanja nastave filosofije u mnogim srednjim školama u Crnoj Gori. Profesorica je sa nama podijelila stav da filozofija može imati presudnu ulogu u razvoju mladog čovjeka, ali mnogo toga zavisi od spoljašnjih faktora, obrazovne politike, uticaja drugih nastavnika, dominacije nekih predmeta itd.

„Društvo je slobodno onoliko koliko filozofije ima u njemu. Zato je, na primjer, u Francuskoj filozofija dominantan predmet na maturskom ispitu, jer ga ima u sve tri forme ispita koliko ih ima kod njih. Ono što kod nas posebno nedostaje je filozofija za djecu. Udruženje profesora filozofije je prvi put ove godine pripremilo jedan, da budem neskromna, odličan seminar tog tipa. Vidjećemo kakvi će biti rezultati.“, kaže Milošević.

Svi navedeni uvidi, kao i oni od kojih smo u ovom istraživanju krenuli, ukazuju na to da se „generacija Z“ obrazuje drugačije od svojih prethodnika, te da kod nje taj proces počinje ranije i da se odvija u dva paralelna toka – formalnom i neformalnom, pri čemu ovaj drugi počinje ranije i nalazi se pod stalnim uticajem tehnologije, koju u svojim rukama imaju oni čiji cilj nije da formiraju cjelovite, svjesne i samosvjesne ličnosti, već poslušne radnike i kontrolisane potrošače kojima će u perspektivi lako moći da prodaju svoje proizvode. Otuda je najvažniji zahtjev formalnog obrazovanja savremenog doba da nađe način da se usmjeri protiv tih tendencija i razvije u dječjoj svijesti mehanizme kroz koje će moći da razbiju matricu u koju su uvučeni, oslobode se spram nje i da je u toj osvojenoj slobodi pobijede.

Bojana Šolaja

Foto: Pixabay

Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.